Svaki grad ima nekoga po kome je prepoznatljiv, a Bijelo Polje se, između ostalih, prepoznaje po Vladu Tomoviću, glumcu Bjelopoljskog pozorišta. Čovjek stvoren za više uloga. Ne samo glumačkih nego i životnih. I prvi susret sa njim izaziva osmijeh na licu. Navikli ljudi na njegove uloge vrsnog komičara.
Ovaj pedesttrogodišnjak iza sebe ima bogatu karijeru. Zaposlen je u Centru za kulturu ,,Vojislav Bulatović Strunjo”. Istovremeno je i glumac, i to ne bilo kakav već jedan od najboljih i najnagrađivanijih. Još kao dijete shvatio je da ima dara za glumu. Bio je član izviđačkog odreda ,,Milovan Jelić” i boravio u raznim krajevima, kako ističe, prelijepe Jugoslavije.
– Dobitnik sam najvećeg priznanja ,,Srebrni javorov list sa zracima”. Bio sam član predsjedništva Saveza izviđača Jugoslavije, što je u to vrijeme bila čast i privilegija. Tu sam imao svoje prve nastupe, kako volim da kažem. Izvodio sam razne skečeve. Naročito komične. I svidjelo se svima. Bilo je aplauza – priča Tomović.
Kao član Omladinske radne brigade ,,Rifat Burdžović” bio je na tri radne akcije i pet puta proglašen za udarnika.
– To su bili divni dani. Bjelopoljska brigada bila je među najboljima u Jugi. Stekao sam puno drugova i prijatelja. Bogami, bilo je i dosta djevojaka. Vrijeme za ponos, a sad samo za sjećanje i oživljavanje uspomena. I na tim radnim sam akcijama imao svoje glumačke nastupe, i opet su svi bili oduševljeni – prisjeća se naš sagovornik.
Uslijedila je i prva Vladova predstava, dok je radio u fabrici ,,3. januar”, gdje je s kolegama igrao u predstavi ,,Jaje na oku”, po tekstu Rusmira Gačevića.
– Kakva je to priča bila! Igrali smo je desetak puta u Centru za kulturu i nekadašnjem Radničkom domu. Tražila se karta više. Osim mene, igrali su Sajo Muratović, sada pokojni Sejfudin Murati i Mile Pavlović, kao i Vanja Šćekić, Žiko Furundžić... Tada sam primijećen i pozvan iz Bjelopoljskog pozorišta. Kako to da ne prihvatim! I tako je sve krenulo. Od tada, prošle su tri decenije i koja godina više i igrao sam pedesetak predstava – priča Vlado.
Sjeća se svoje prve predstave u Bjelopoljskom pozorištu, na FDA u Bijelom Polju. Režirao ju je Gojko Burzanović.
– Nikad više nijesam napustio Bjelopoljsko pozorište. I sve sam radio, ne samo kao glumac već i kao majstor scene, ali i svjetla, muzike, montirao sam scenografiju... Prošao sve faze u pozorištu i odigrao toliko uloga da se više svih i ne sjećam. Dobio sam dva najveća glumačka priznanja – ,,Zlatne maske” za ulogu u komediji i tragediji. A najviše mi leži komedija, jer kažu da sam rođen za to. Sve sam igrao srcem, duboko iz duše. Sve su mi uloge drage. Radio sam s puno kolega i reditelja – ističe Tomović.
Inače, već jedanaest godina kolegama Slađanom Bubanjom i Jusufom Bajramspahićem izvodi dječju predstavu ,,Put po svijetu na trotinetu”.
Sa nekoliko kolega Bjelopoljaca, zajedno sa glumcima iz beranskog pozorišta, igra u predstavi ,,Poslednji čin komedije smrti”, čiji je reditelj Goran Bjelanović. Na kraju razgovora ističe da na daskama koje život znače nalazi mir.
– Najveće mi je zadovoljstvo što tih sat vremena mogu da budem neko drugi. Nijesam Vlado, već predsjednik, doktor, kralj, prosjak, konobar, pop, grobar, radnik – kaže Tomović.M. Novović
Krv dao 56 puta
Vlado Tomović je i višestruki dobrovoljni davalac krvi. Dosad je dragocjenu tečnost dao 56 puta, odnosno dao je oko 23 litra krvi. Nedavno je izabran i za predsjednika Kluba dobrovoljnih davalaca krvi Bijelo Polje.
– Imam rijetku krvnu grupu, AB negativnu, a prvi put sam krv dao 1983. godine dok sam služio vojsku u Nišu. Od tada teče moja humana misija. Osjećam se lijepo kad dam krv. Znam da nekom pomažem da ozdravi ili da se spasi smrti. To mi je dovoljno – kaže Tomović.